Ja davno nisam video neku palmu koja je stradala od zime.Medjutim kod nas su samo zastupljene Phenix canariensis,Chamaerops humilis i excelsa i Washintonia i to uglavnom robusta i jedino kod nje sam primetio susenje i ostecenje listova posle zime ali ne i same biljke.

Na web stranici Matice Hrvatske naišao sam na jedan tekst koji kritizira upotrebu palmi. Donosim vam ga u cjelosti:

Quote::

Dobrodošli na hrvatske Havaje Poznavanje biljaka, njihovo uzgajanje i ljubav prema njima tradicionalni su u povijesti čovječanstva. Suvremeni ih je čovjek najčešće zamijenio poznavanjem raznih automobila, osiromašivši time svoj svjetonazor. Manija kićenja životnoga prostora palmama ne može nadomjestiti pomanjkanje toga shvaćanja i doživljavanja prirode, a ono će se sve više očitovati kao malograđanština, megalomanija i kič Oduvijek su se uz plodonosna sadila i ukrasna stabla, kako u privatnim vrtovima, tako u javnim parkovima, na trgovima, ulicama, cestama i šumama. Vrste stabala bile su prilagođene geografskim područjima, klimatskim uvjetima, sušnim ili navodnjenim predjelima, ali i tradicionalnim, pa čak i vjerskim običajima. Stablo se ponajprije gajilo kao ukras, ali i u praktične svrhe uporabe drva, radi hlada, zaštite od vjetra i dr. Redovito su se sadila i gajila stabla primjerena određenim geografskim i klimatskim uvjetima, ali katkada i egzotična stabla, kojima se morala posvećivati posebna briga. Južno se drveće često gajilo u staklenicima. Palme, kojih ima na stotine vrsta, biljke su tropskih i suptropskih krajeva. U nas, na našoj obali, gajilo se poneko stablo palme u zaštićenim privatnim ili javnim parkovima, posebno na južnom Jadranu, u vrtovima peljeških i dubrovačkih pomoraca, kapetana, koji su ih donosili s putovanja, kao i ostale egzotične biljke. Iz tih bujnih vrtova, zaštićenih zidovima, uzdizale su se slikovite krošnje i poneke zasebne palme, dajući tim kultiviranim stambenim ili ljetovališnim ambijentima već tradicionalno osebujni pečat. Smrt murvama Presudan je za promjenu izgleda dalmatinskih gradova i gradića bio rasadnik palmi na Visu, koji je počeo opskrbljivati prvo Split za sadnju na tradicionalnoj obali, od 1922-1927, gdje su prije rasle murve. Međutim, u tom međuratnom razdoblju još nije bilo poplave palmi na Jadranu. One su se sadile i gajile uglavnom u nekim istaknutijim turističkim ljetovalištima, od sjeverne Opatije do južnoga Dubrovnika, i na tim su položajima, u okružju modernih hotela imale neko opravdanje. I zapadni je dio stare splitske rive već postao prepoznatljiv po svojim redovima palmi (ali ne i istočni, gdje već gotovo gola stabla svojim vertikalama remete sklad pročelja Dioklecijanove palače iza njih). Međutim, palma, kao tropska i suptropska biljka, ne podnosi našu klimu, pogotovo zimske mrazeve i bure. Spomenuo bih da je i zapadna obala splitske luke prije rata bila zasađena palmama, ali su sve uginule od naleta bure i posolice, pa su nakon toga tu zasađeni tamarisi. Da su palme potpuno strane i prirodno neprilagođene našoj klimi, dokazuje i činjenica da na onima, najčešće u nas sađenima, plod datulje uopće ne može sazrijeti, nego ostaje malen i nerazvijen. Osim toga, suho se lišće nakon vegetacije, radi ljepšeg izgleda, redovito uklanja, dok bi baš ono zimi moralo štititi taj osjetljivi dio palme. Ali sve je to bilo podnošljivo, čak i slikovito i ugodno oku, do prije pedesetak godina, kada je naglo nastupila izrazito skorojevićka i pretenciozna masovna sadnja palmi gotovo u svim mjestima i mjestašcima duž cijele naše obale. Željni ljeti hlada, a zimi sunca, stanovnici kopnenog i otočkog priobalja sadili su u svim svojim lukama i lučicama listopadna stabla, najčešće murve (dudove). Sve su lučice bile njima zasađene, pružajući bujnim zelenilom velikoga lišća ljeti ugodan hlad, a zimi temeljito posječenim granama, do samih debelih dijelova drva, posebne raznolike oblike, poput svojevrsnih skulptura. Splitski slikar Ante Kaštelančić, koji je pedesetih godina slikao pelješke, korčulanske i hvarske lučice, taj je ciklus slika nazvao po murvama u njima. Murve su se u devetnaestom stoljeću mnogo uzgajale radi gajenja dudova svilca, i u kućnoj radinosti. Međutim, stabla murvi, zelena ili gola, postala su gotovo urbanistički pečat lica tih gradića i ribarskih mjesta na našoj obali, pogotovo onih otočkih. Murve su imale tek jedan nedostatak, zbog čega su ih mnogi i napustili: da su se djeca po njima verala, berući plodove, i da su one svojim plodovima — naročito crne murve, ali ne i bijele — zagađivale tlo pod sobom. Naglom pojavom (iako skupih) sadnica palmi, tijekom svega nekoliko desetljeća uklonjene su sve murve, ali i ostala stabla, a započela je masovna, neumjerena i neobrazložena sadnja palmi, bilo onih rebrasta, bilo lepezasta lišća. Danas su gotovo sva, ne samo veća ili turistički razvijenija mjesta na obali nego i mala ribarska naselja, zasađena palmama. One se više ne sade samo u zatvorenim privatnim i javnim parkovima, nego u drvoredima, a posebno redovito na obalama mjesnih luka i lučica. Upravo je deplasirano i smiješno vidjeti lučice tih malih ribarskih i težačkih gradića i mjestašaca, slikovitih kamenih tradicionalnih kućica, s nametljivim redovima tropskih i egzotičnih palmi. A sve iz malograđanske želje za prestižem i težnjom da se tim mjestima dade moderniji i svjetskiji pečat, ne shvaćajući da je to u većini slučajeva najočitiji kič. Sela naša velika i mala Palme se, za razliku od drugog drveća, moraju brižljivo čuvati, zimi zaštićivati, a, što je najapsurdnije, one svojim bodljikavim niskim granama dok su mlade ne omogućavaju pristup, a kada izrastu, ne pružaju nikakav hlad. Pogotovo je neprimjereno kada se duž tih luka i lučica sade u dugim monotonim redovima, oduzimajući tako najčešće slikovitim i urbanistički dragocjenim cjelinama privlačan tradicionalni izgled. Bilo bi upravo smiješno, kad ne bi bilo tragično, vidjeti nametljive te ambijentu i klimi neprilagođene redove palmi u izrazito ribarskim slikovitim mjestancima kao na Braču u maloj Splitskoj ili Milni. U Veloj Luci na Korčuli upravo uklanjaju, kako mi vele, stare slikovite borove u luci da bi ih zamijenili pomodnim palmama. Usporedno s palmomanijom očita je posljednjih pedesetak godina i jedna druga, još opakija i po naš mediteranski krajolik sudbonosnija pojava: masovna zapuštanja i uklanjanja ostalih autohtonih stabala, ili onih koja su već stoljećima udomaćena u ovim primorskim krajevima, kako u slobodnijem krajoliku, tako i na urbanim privatnim i javnim površinama. Prevladavanje ruralnoga žiteljstva u urbanim sredinama, a i pseudourbanizacija i pseudocivilizacija stanovnika u selima i manjim mjestima, prati i gotovo općenita odbojnost toga stanovništva prema svemu ostalom drveću što ne donosi iskoristiv plod. Ta se odbojnost najčešće očituje čak i u stanovitoj mržnji i agresiji prema tom ni krivom ni dužnom raslinju. Najbolji je za to primjer općenita mržnja prema boru. Borove šume i šumice prekrile su velika područja naših obalnih i otočkih krajeva, zatirući autohtono raslinje. Te se šume uopće ne rijede, pa se stabla u takvoj gustoći ne razvijaju slobodno. Te monokulture alepskoga bora (čak i na promašenom monotonom pošumljavanju splitskog Marjana) nisu uvijek poželjne i potrebno ih je stručno rijediti, pa i uklanjati. Ali borovi i šumarci uza samu obalu, ili čak osamljeni borovi u naseljima ili na obalama jadranskih gradića, gdje se oni slobodno razvijaju, veoma su poželjni i korisni, kako zbog slikovitosti, tako i zbog ljeti dragocjena hlada što ga pružaju mjesnom stanovništvu, kupačima i turistima. Ipak vidimo nesmiljenu, upravo zločinačku, sječu i onih već gotovo stoljetnih borova u tim mjestima, pa i u vrtovima uz kućice za odmor, gdje bi oni bili osobito dobrodošli, a zbog odbojne gustoće tih vikendaških naseobina, gdje nema ni mjesta za stabla, ili radi sadnje voćaka, ili jednostavno nekog povrća. Slično je i s najtradicionalnijim i zacijelo najljepšim mediteranskim drvećem — čempresima. U širem je puku odbojnost prema tim vitkim zelenim vitezovima obrazlagana podsjećanjem na groblja, na kojima su oni karakteristično raslinje. Rijetko ćemo duž cijele naše obale, osim u dubrovačkom kraju, vidjeti čemprese, dok krajoliku susjedne Italije baš oni pružaju najkarakterističniji, najprivlačniji, najplemenitiji i najtradicionalniji izgled. Seljak najčešće mrzi neplodonosno stablo, a građanin ga i ne poznaje. A ipak postoji obilje drveća koje može prikladnošću i ljepotom oplemeniti naš jadranski krajolik, pogotovo onaj ruralni i urbani. Spomenuo bih tek neka od tih, od kojih bi mnoga mogla zamijeniti megalomaniju masovne i isključive sadnje palmi: osim borova i čempresa, tu su osobito poželjne česmina (crnika) i košćela (pelegrinka, koprivić), zatim tamaris, sofora, divlji i pitomi kesten, platana, bagrem, ariš, brijest, topola, lovor, bukva, lipa, a i neke voćke, kao agrumi (naranča, limun), orasi, smokve, nespole i sl. Poznavanje biljaka, njihovo uzgajanje i ljubav prema njima tradicionalni su u povijesti čovječanstva. Suvremeni ih je čovjek najčešće zamijenio poznavanjem raznih automobila, osiromašivši time svoj svjetonazor. Manija kićenja životnoga prostora palmama ne može nadomjestiti pomanjkanje toga shvaćanja i doživljavanja prirode, a ono će se sve više očitovati kao malograđanština, megalomanija i kič. Duško Kečkemet

U tekstu je vidljivo autorovo nepoznavanje svojstava palmi kao i njegova nesubjektivnost. U svim zemljama u kojima postoje uvjeti za to palme se uzgajaju kao ukrasne biljke i ja smatram da su izjave koje govore o palmama kao o kiću čista glupost. Autor se zalaže za upotrebu autohtonih mediteranskih vrsta i svaka mu čast zbog toga ali očito ne zna da autohtone vrste čine samo 8% ukupne sadašnje flore Mediterana. Osim toga, napada palme zbog njihove neotpornosti iako vjerojatno ne zna da postoje mnogo otpornije vrste od onih koje se uobičajeno sade na obali. To što su palme "neprilagođene" primorskim uvjetima nisu krive palme već oni koji su vršili odabir vrsta.

Ovaj tekst je van svake pameti. Cijeli tekst je strašno pristran, a autor ne poznaje osnovne razlike o palmama.
BTW, Palmofan, svaka čast na trudu u wikipediji, sjajno si obradio neke vrste iako se ne slažem oko W. robuste i tvrdnje da ne uspijeva u cijeloj Istri. Pouzdano znam da ih ima uz zapadnu (Poreč-Zelena Laguna) i južnu obalu Istre(Pula, Medulin)

Hvala za čestitke na pisanju Wikipedije! Prijavio sam se u Wikipediju jer sam vidio da nemaju praktički nikakvih tekstova o palmama pa sam odlučio napisati te tekstove. Mogao bi mi se i ti pridružiti jer osim mene nitko ne piše te tekstove. Što se tiče robuste, nisam znao da je raširena u Istri a napisao sam da nije pogodna za Istru jer je tvoja skoro uginula prošle zime pa ne bih želio da netko na osnovu mog teksta posadi u Istri robustu i da mu propadne.

Rado bih se pridružio oko pisanja, ali vidim da ima neke pravila pisanja pa čim uhvatim vremena i proučim pravila bih mogao opisati pojedinu vrstu.

Bitno je za robustu ako se sadi tu u južnoj Istri da je u zavjetrini i nije direktno na udaru bure. Nažalost moja to nije pa je zato i onako stradala. Ima jedna robusta u centru Pule koja bez problema preživljava jer je u zaklonu par zgrada.

Ma nisu to neka komplicirana pravila. Ako imaš neke dobre članke o palmama svakako ih stavi u Wikipediju.
Što se tiče tvoje robuste, zanima me na koji češ je način štititi kada dostigne visinu od 10-ak metara. Budući da ova palma naraste do 30 metara bit će jako izložena buri koja će imati poguban utjecaj na nju.

Nadam se da će tada biti puno otpornija, ali nije bura ništa posebno jača tu na sj. Jadranu(osim Senja) nego recimo na makarskoj rivijeri ili okolici Splita gdje ima podosta robusta. Ove zime mi nismo imali ni jednu jaču buru pa ipak mislim da je prošla zima bila izuzetak.

Bura možda nije jača ali su apsolutni minimumi u svakom slučaju niži, što ne ide u prilog robustama. Zanima me koje još imaš palme osim Trachycarpusa, robuste, datulja i Butiae paraguaiensis.

Imam još W. filiferu, Chamaerops humilis, Brahea armatu, Butia eriospathu, P. canariensis, P. roebelenii, Livistonu australis, Dypsis decipiens, Pseudophoenix ekmanii. Neke od njih su vani a neke još u loncima. Mada neke nikada neću presaditi u vrt jer su ipak preosjetljive( mislim da znaš koje su to vrste) I imam još Cycas revolutu i Macrozamia moorei.

Ma sve u svemu, robuste su otpornije nego se čini. Kiril Donov je sadio po Plovdivu solidno velike robuste ispred nekih restorana i štiti ih plastičnim okvirima sa kratkotrajnim grejanjem (postoji serija fotografija o tome na polarpalm sajtu).
A ja sam letos u Grčkoj, u mestu Paralia (Paralia Katerini, da ne bude zabune, a mislim da se Veruda seća moje reportaže otuda) snimio ovu robustu od nekih 10m visine koja nije pokazivala neke značajnije znake oštećenja iako su prethodne zime imali min. od -9C. Kad tome dodamo windchill efekat (a tamo duva i leti, kamoli zimi), kratak period direktnog sunca (rano zalazi jer se Olimp sa svojih 2900 i kusur metara nalazi na jugozapadu odatle) i visok nivo podzemnih voda (delta Vardara je 10-15km severnije ), ispada da su to dosta nepovoljni uslovi za jednu robustu. Ali, eto, ona je prilično O.K.

Na stranici davesgarden.com/ naišao sam na podatak da sorta palme Sabal minor "McCurtain" raste u zoni 5b. Zanima me da li je ovo pretjerivanje ili ova sorta ima zaista mnogo veću otpornost od običnog Sabal minora za kojeg na istoj stranici navode podatak da mu je minimalna zona u kojoj raste 7b.

Teško da išta od palmi raste u zoni 5b (do -26°C).
Neznam, meni se čini kao pretjerivanje a i taj "McCurtain" Sabal minor mi je nepoznat pa kao takav i teško bi se mogao nabaviti...

Provjerio sam i na drugim stranicama taj Sabal minor i izgleda da je doista dovoljno otporan za zonu 5a. Jedino je, što si dobro primjetio, taj sabal vrlo teško nabaviti.

Maja_J citat:

aaa, to su kanarske datulje!!! E, to nisam znala! (Ja nermam pojma da u mornaričkom parku postoje palme! ccc)

Kanarske datulje su zaista lijepe palme ali ponegdje s njima i malo pretjeruju. Tako se na nekim mjestima mogu vidjeti drvoredi ove palme od 20ak stabala što djeluje pomalo monotono. Mislim da bi bilo bolje praviti mješovite umjesto jednovrstnih drvoreda, npr. da među canariensise ubace W. filiferu i T. fortunei a mogli bi i uvesti nove ili nedovoljno zastupljene vrste poput W. robuste, Bracheae dulcis, B. armate, Jubaeae chilensis, Butiae capitate itd.

Bio bih presrecan kad bi mi neko resio moje nedoumice...

Ova mala palma je kanarska urma,kupljena pre dve nedelje u Beogradu...zanima me da li bi neko mogao da proceni koliko je stara...

Zatim me zanima koja je najniza temperatura koju moze da podnese-na nekim sajtovima kazu do -5C,na nekim do -10C,a Bonanca na svom sajtu tvrdi da eventualno moze izdrzati i -15C...???

A kojom brzinom ona raste,i koliko godina cu morati da pricekam dok ne bude barem ovolika

Veoma brzo raste ako se od aprila do novembra ( u uslovima Novog Sada ) gaji u saksiji, napolju, na otvorenom suncanom mestu, a u zimskom periodu u zatvorenom prostoru sa svega par stepeni iznad nule. Ja sam na zalost pobacao u zivotu desetak "preraslih" kanarskih urmi, visih od 3 metra, jer vise nisam imao snage da ih seljakam 2 puta godisnje. Mogu biti posadjene u sasvim obicnu, dobro dreniranu, bastensku zemlju i obilno zalivane i prihranjivane od aprila do oktobra multikompleksnim tecnim djubrivima, jednom nedeljno. Onda veoma brzo rastu, nagomilaju korenje koje ih prosto izbaci iz saksije, pa se i ona mora cesto menjati. Veoma je otporna na vetar, grad, stetocine i povremeno zanemarivanje ( tj susu ). Mogu da prezime i u potpunom mraku uz uslov da je temperatura ispod 5 stepeni, bez mraza, sa povezanim liscem u snop ( da zauzima manje mesta ) i sasvim retkim zalivanjem. Nikada se ne sme dozvoliti da joj korenje bude u stajacoj vodi pogotovo ako je voda hladna. Onda vrlo brzo pocinje da truli. U prolece, palma je i dalje tamno zelena i zdravog sjajnog lisca, kao da je juce unesena u zimovnik

Nikada nisam pokusavao da skratim nagomilano korenje, mada su mi neki iz iskustva savetovali da to uradim i tako joj usporim rast. Tako su neki ljubitelji uspevali da je presade u istu saksiju, medjutim posle takvog masakra biljka zaista dugo "boluje". Najvece palme sam pokusavao da odrzim u zivotu, presadjujuci ih na prolece u bastu, ali uz sve mere zastite od niskih temperatura ( bez izvora grejanja ) niti jedna nije izdrzala nize temperature od -8 C. Prva, manja ostecenja listova se uocavaju vec posle -5 C.

To je moje iskustvo. Nikada nisam imao vecih problema sa uzgojem ove palme u kontinentalnim uslovima, osim mozda jednom kada su "zaradile" nesto stitastih vasi sa zarazenog lijandera, sto sam vrlo brzo resio.

Kazu da su ove palme veoma "nesrecne" ako se gaje u uslovima stalne toplote i centralnog grejanja, narocito u zimskom periodu. Tada nastavljaju rast zimi, stvaraju mlitave i neotporne listove i obolevaju od niza stetocina i bolesti. Ova palma zaista nije predvidjena za sobni uzgoj. Za to postoje druge vrste koje mnogo bolje podnose takve uslove.

Nadam se da sam pomogao