ŠTETNICI U POLJOPRIVREDI

Ovako ide priča: prvo napraviš monokulturu i jedna vrsta nametnika ti se, naravno, raširi. Zato ih zašpricaš insekticidom i pobiješ 99% njih, a onih 1% koji su otporni na taj insekticid ti se opet namnoži. Uzmeš jači insekticid, zašpricaš i njih, pobiješ 99% a preživjelih najotpornijih 1% ti se namnoži - to je tipična SELEKCIJA najotpornijih insekata, i to par puta godišnje, tako godinama!

Kako su oni u upravi, koji su izmislili taj način rješavanja (u početku malog) problema mogli biti tako kratkovidni ?!

Usput potruješ sve životinjice koje su se hranile tim insektima, pa malo veće životinjice koje su jele ove druge, i čitav niz životinjskih vrsta sve do ptica, riba, gmazova i sisavaca, na zemlji, u zraku i u vodi. Tako da insekti-mutanti više nemaju nikakvih prirodnih neprijatelja.

Pa zato pojačavamo i pojačavamo otrove.

I čitavo vrijeme jedemo plodove tih polja. Čak imamo i Zakon koji određuje da u trgovine može doći samo plod "lijepog", neoštećenog izgleda, tako da je izgled hrane došao na 1. mjesto. Dobar tek!

Ma kome je uopće palo na pamet špricati OTROV po biljci koju jedemo ?! - špricati OTROV po HRANI

Prvo smo bili protjerani iz Raja u ovu zemlju trnja i drača, da se mučimo dok plodove dobijemo - ali i ta zemlja "istočno od Raja" nam sada izgleda kao "izgubljeni Raj" u usporedbi s ovim što smo od nje napravili.

Uzgoj biljaka - za hranu i za dušu - je čovjeku najprirodniji posao na svijetu. Ali mi smo ga odlučili dati malom broju ljudi, a i taj mali broj sluša još manji broj "stručnjaka" koji predlaže "borbu" protiv nametnika i bolesti.
I to pravu borbu - nervnim i drugim bojnim otrovima.

I dođemo tako do zaista malog broja ljudi na vrhu koji određuje način uzgoja hrane i način borbe protiv insektića.

Čitala sam negdje - zaboravih gdje - da je SAD-u nakon 2.svj.rata ostalo previše već proizvedenih bojnih otrova pa sjedoše da smisle kome će to prodati (da baš jadni ne bankrotiraju).

I odsjetiše se poljoprivrednika.

Čitala sam i da su se američki seljaci protivili prosipanju otrova po hrani. Ali država stisla, pa neda poticaje ako ne prospu. I nema otkupa ako nije zašpricano.

I tako dolazimo do nas ovdje.
Stariji ljudi se čude i govore kako TAKVIH insekata i TAKVIH pošasti prije nije bilo. Prije - pa to je samo jedan ljudski vijek, samo pola ljudskog vijeka "prije". Ako ne zašpricaš - nećeš ništa ni jesti. Ako ne kupiš sve proizvode "za zaštitu ruža" - teško ćeš 3 kržljava cvijeta dočekati.

Cijela lepeza proizvoda "za ZAŠTITU bilja" - arsenal bojnih otrova.

Od "izgona iz Raja" pa do mladosti naših baka sve je funkcioniralo, i išlo je stalno na bolje, korak po korak - pažljiva selekcija najboljih vrsta, gnojenje i kompostiranje, okućnica "za dušu", i tako hiljadama godina.

Što sada da uradim sa svim tim čudovištima koja napadaju moj mali vrt, moju oazu sreće, moj ponos, razlog druženju, dijeljenju biljaka i iskustava?

Možeš da poradiš na diverzitetu tvoje bašte, na en.wikipedia.org/wiki/..._corridor. Na malo Fukuoka stile "ne diraj ništa" metodi.

Hvala, Nikola.
Ali čitava moja okućnica, osim 2 pokušaja raščišćavanja mjesta za "vrt" je wildlife corridor od par kilometara ukrug . Čovjek nebi vjerovao koliko bogatstvo divljih biljaka i životinja se nalazi na samo 25 km od velegrada! Upravo taj wildlife corridor donaša najezde bolesti i insekata.
U stvari, civilizacija ih donaša... npr. ambrozija je stigla prije 5-6 godina sa šljunkom, kada su nam došli asfaltirati cestu.

Suseda Bara i ja posjedujemo polovicu brijega na čijem sljemenu je naselje (od 4 kuće, tj 4 naseljena imanja). Dalje su potoci, šume, poneka oranica ili livada koju vlasnici pokušavaju održavati, i tako barem po 3-4 km ukrug (a ni dalje nije nešto baš jako "kultivirano").
I čudom se čudimo OTKUDA dolaze najezde insekata-mutanata i biljnih bolesti. Nitko ne "šprica" kilometrima ukrug, Vukomerečke Gorice su šumoviti bregovi naseljeni rijetkim malim naseljima u kojima većinom žive ili starci, ili dolaze zagrebački "vikendaši", ili se neka familija pokušava proširiti po prostoru više nego što može. Zrakom - da, ali zar šume nebi trebale zadržati, pročistiti zrak? Na automobilima, na cipelama rijetkih gostiju? Svake godine "pada" po nekoliko sela pod najezdom "španjolskih puževa", onih gadnih naranđastih golaća, pa je tako palo i naše.
Ako ne "špricamo" nećemo skoro ništa ni jesti, usprkos wildlifeu, miješanim gredicama, koridorima. Oko kuće sparušene ruže, pokušavamo ih spasiti prirodnim načinima, pa onda ipak stavimo kemiju u šprice.
Po hrani ipak ne špricamo, ali malo okolo hrane - da. Rijetko i malo, ali - što sad učiniti, kad je šteta već tolika?

To je GLOBALNI problem. Znamo početak, znamo uzrok, znamo povijest GLOBALNIH pogrešaka, ali - što SAD?!
Radimo na sitno, popravljamo naš mikrosvijet, okolinicu koju možemo dosegnuti našim rukama.
I plačemo za "Izgubljenim Rajem", i - tražimo ga.
Nadamo se.

Španac je svakako globalni problem ali ruže nisu, one su jednostavno idiotizovane silnim selekcijama i lošom genetikom koja je usmerena samo ka izgledu cveta nauštrb svim ostalim kvalitetima. Nemam puno razumevanja za cveće koje ne raste samo :-)
Treba biti opušten i ne terati po svaku cenu nešto što "neće", treba probati drugo ili drugačije. Priroda ima svoje načine da nadje rešenje ako joj dopustimo.